Turistička organizacija Bijelo Polje

Zavičajni muzej

Zavičajni muzej, čuvar neprocjenjivog blaga tradicionalne kulture Bijelog Polja, osnovan 1957. godine, ne dozvoljava da prošlost prolazi mimo njega. Veoma je zanimljiv istorijat ove građevine. Sagrađena je 1905. godine za potrebe ruždije – srednje svetovne škole, u kojoj se izučavala geografija, istorija, logika, retorika, fizika, prirodna istorija, računica i geometrija. Ruždija je u Bijelom Polju postojala još od 1871. godine a zna se i da je u školskoj 1900/01. godini imala 26 učenika i 2 nastavnika. Po oslobođenju Bijelog Polja od turske vlasti 1912. godine, a ukazom kralja Aleksandra, u zgradi je 1926. godine osnovana niža realna gimnazija. Dijeleći sudbinu sličnih zdanja, tokom Drugog svjetskog rata pretvorena je u kasarnu u kojoj je bio smješten garnizon italijanske vojske. U posleratnom periodu, služila je i kao vrtić, sve dok u nejnim prostorijama nije osnovan Zavičajni muzej.

Riznica Zavičajnog muzeja otkriće vam kako se razvijao bjelopoljski kraj još od prvih praistorijskih naseobina, rimskog municipijuma, preko razvijenog srednjevjekovnog karavanskog naselja i sjedišta humske episkopije, do Akova – utvrđenog sjedišta turske vlasti, pa sve do današnjih dana. Upoznajte bogastvo i značaj brojnih muzejskih zbirki. Bogata etnološka zbirka pružiće vam priliku da vidite kako je izgledala unutrašnjost jedne gradske kuće Bijelog Polja, kao i brojne predmete iz svakodnevnog života: nakit, narodne nošnje, mangal, nargile, stare pečate. Neki od njih davno su izgubili funkciju, dok se drugi i danas upotrebljavaju. Tako se krplje, slične onima koje se čuvaju u Zavičajnom muzeju i sad koriste za hodanje po dubokom snijegu. Iako ih je lako napraviti – prave se od jasenovog ili orahovog drveta i kanapa – hodati u njima je prava vještina. Noge moraju biti rastavljene jedna od druge najmanje pola metra, a da ne bi došlo do saplitanja potrebno je praviti veće zamahe u stranu svakom nogom, jer ako se krplje pri hodanju preklope, pad je neizostavan. Priča se da su tokom čuvene Mojkovačke bitke upravo krplje bila jedina “tehnička” prednost crnogorskih vojnika nad moderno opremljenom austrougarskom vojskom. To im je omogućilo da se brže kreću po sniježnim nanosima koji su tog januara 1916. godine dostizali i do dva metra. Jedan od najvrednijih eksponata numizmatičke zbirke je primjerak srednjevjekovnog srebrnog novca Denariorum grossorum de Brescoa. Ovaj novac, koji čak i Dante spominje u svojoj Božanstvenoj komediji, bio je prvi srebrni novac na ovim prostorima, a kovao se u Brskovu nadomak današnjeg Mojkovca.

Zavičajni muzej čuva i dio zaostavštine najpoznatije bjelopoljske slikarske porodice Lazovića. Tri generacije slikara, rodonačelnik – pop Simeon, njegov sin Aleksije i unuk Lazar, bili su najtraženiji ikonopisci u drugoj polovini 18. i prvoj polovini 19. vijeka, ostavivši za sobom jednu od najvećih ikonopisačkih zaostavština na prostoru od Kosova i Šumadije, preko centralne Bosne, Hercegovine, pa do sjevera Crne Gore i crnogorskog primorja. Kako se razvijalo i usavršavalo oružje na ovim prostorima može se vidjeti kroz značajnu zbirku ličnog naoružanja, koja zajedno sa fotografijama i pisanim dokumentima svjedoči o burnoj istoriji i čestim borbama i ratovima koji su obilježili ne samo istoriju bjelopoljskog kraja, već i čitave Crne Gore. Lampe, čekići, dleta, lopate, kape od vunene tkanine, tronošci, samo su dio alata koji su vješti saski rudari koristili još u srednjem vijeku u potrazi za zlatonosnim srebrom rudnika Brskovo. Sase je u 13. vijeku doveo kralj Uroš I Nemanjić, pretvarajući tako Brskovo u jedan od najznačajnijih rudarskih i trgovačkih centara toga doba.

Foto:www.tobp.me